
Kad su u dalekom svetu, Englezi misle na Engleze, kad su u dalekom svetu, Francuzi misle na Francuze, a Banaćanin Miloš Crnjanski, boraveći u Firenci, za koju govore da je grad muzej, grad u kojem se najbolje misli, čekajući na razgovor sa profesorom Zenom, mislio je o muci i potucanju svog zemljaka, rodonačelnika romantizma srpskog, Banaćanina Đure Jakšića. Dakle, ko o čemu, Englezi o Englezima, Francuzi o Francuzima, a Banaćani o Banaćanima, tamo negde u belom svetu gde je sve tuđe, gde te sve robi, mami i otima… Bio je to trenutak prepoznavanja i samospoznaje Lepog Marija. Nikad o tome, na takav način, do tog časa nije razmišljao. Slučaj komedijant u nekoj bezveznoj situaciji, bezveznom prostoru i vremenu, natera nas da se prepoznamo u kontekstu vlastite tradicije. Obično tako biva sa našim umetnicima, jedni su željni svetske slave i kosmopolitskog života odlazili u svet da se tamo traže i ostvaruju, a drugi su, opet, ostajali u Banatu, u tom brlogu između njiva, tulajišta, između zemljanih kuća, bagrenja, jablanova i dudova, između suknenih čakšira, somotskih reklica, majuški i čvaraka. Jedni su između podvijenog oboda šešira i vunenih čarapa i opanaka tražili mesto za ostvarenje žudnje, stvaralačke žudnje za radošću beskonačnog. Između ovog najlonskog prijema, uštogljenog, krutog izveštačenog i uza sve impotentnog, i onog običnog paorskog, spontanog, banatski neposrednog, sa puno energije, života, sa puno emocija, animalne, a vitalne, Mario je osetio veliku razliku. Najednom kao sunce iza teških i tamnih oblaka kroz njega prođe osećaj lepote, milja, uzvišene i nadnaravne lepote, emocije koja je boja, emocije koja je linija, emocije koja je slika, emocije koja je njegov Banat, Banat koji je radost, prostodušna i naivna, sa mirisom luka, ljute paprike, Banat koji je tambura, `armonika, ljubav i seks u mladom žitu, u proleće, kad je sve zeleno, u proleće kad je sve plavo od neba rascvetalog, u punoj snazi i lepoti.
Radovan Vlahović
(iz romana Evo čoveka)
