…šta se događa sa pesničkim subjektom Bogdanke Rakić? Da li se on nalazi samo između svetova ili zaluta još negde? I da li on samo luta ili ponekad stavi prst na čelo? Drugi put se svede na elementarne čestice svoga postojanja. Ili se pozabavi nekim fenomenom kulture, poveže neke njihove nespojive delove, prizove udaljeno sećanje na nešto što se davno dogodilo u istoriji ili nauci. Sakupi se, razmišlja o sebi, svome mestu u svetu, svome usudu, ljubavi, ili nekom prohujalom trenutku. I iz čega on crpi svoju snagu, moć govora, moć proizvođenja smisla kada je on potpuno izguran iz prostora u kojima ljudska bića obitavaju, lutaju, a poneki pokušavaju i da pronađu mrvicu tog odavno, iz savremenog sveta, proganog simsla, ljubavi, razloga bitisanja. Subjekat poezije Bogdanke Rakić pokušava da, kroz razne oblike pesničkog izraza koje odavno baštini slobodni stih: poseban ritam, oneobičenu sliku, uspelu metaforu, ili neku drugu stilsku figuru, ukaže na sebe, svoj vitalitet, koristeći se ponekad izuzetnom energijom, specifičnim osećanjem, dobro odabranim uglom posmatranja, jezičkom igrom, ritmičkim lomovima i lucidnim mislima kako bi svima onima koji dođu u dodir sa njim, sa njegovim mnogostrukim lekovitim i smislotvornim zračenjem i otežalim značenjem podastro neki novi, malo drugačiji svet, koji je u svojoj suštini tu, ali mi nismo u mogućanosti da ga primetimo. Poezija i jeste tu da nas podseti, vrati na pravi put, osvesti, oduhovi… Tako u pesmi Težak je ovaj dan kao gvozdeni krst pesnički subjekat kaže: „plutam dubinama voda od kojih sam satkana” to jest uvlačim se u sebe, svoju suštost: živim svoj autentični život; da bi nešto kasnije konstatovao „Ljubav se preobrazila u bolest jer nije umeo da čita sa usana koje ćute”. Što znači da se, u jednom širem kontekstu, samo suštinske stvari mogu dodirnuti, bez obzira o kojoj se od mnogih kombinacija radi. Pesnički subjekat ove knjige igra u svim pravcima, ponekad minimalističkim jezikom, drugi put širokim, moglo bi se reći narativnim, ponekad se širi ili vrluda u nepravilnim strofama, pa se strmoglavljuje u eliptične stihove ili strofe, da bi se pokatkad zakucao u poentu, koja nije uvek na samom kraju pesme. Možda će neko od znalaca, usamljenih ljubitelja savremene poezije, razuđenost izraza i sveta ove poezije smatrati neadekvatnim vladajućim trendovima, dok je naš utisak sasvim drugačiji. Ovaj primenjeni tekst je i imao nameru da to podrži.
Simon Grabovac