U poeziji Perice Milutina, veoma uspešno se susreće ono o čemu pesnik peva sa formom (sa načinom kojim peva), ali jednako tako i sa mišljenjem i filozofijom. Tu je, na jednoj strani, pesnik, po svojoj unutrašnjoj vokaciji, blizak pesničkim putevima Georga Trakla i Paula Celana, i na drugoj strani, poeziji Helderlina (sa čijom poezijom, isključivo po svojoj unutrašnjoj vokaciji, se ponajviše sureće poezija Perice Milutina). Moram da ponovim da su ta susretanja unutrašnja, a ne namerna i ne epigonska, već su određena suštinom pesnikove nadahnutosti i nečega što bismo mogli da nazovemo – bićem pesme.
Nikola Kitanović
Ako pratimo Peričinog junaka, moramo znati da je on energija koja se preliva iz jednog sveta u drugi, da on vadi bisere iz sveta tame i sa ovog sveta i skladišti ih u svet tame. Da on pleše na nevidljivoj žici varljivih nada u spozanju koja bi se mogala definisati kao očovečenje. Pesnički subjekt je virtuoz odgonetanja praznine bezvazdušja tišine i nemogućeg. On spaja nespojive epileptične napade racionalnog i iracionalnog u jednu nebesku simfoniju koja nema ni početak ni kraj. Ona je glas vanuma koji se ovaploćuje u pesničkim slikama, lišen srceparajuće logike zdravorazumskog, koje se potire u virovima unutrašnjih metamorfoza jezika.
Radovan Vlahović