Pesnički zamah, ono što okuplja i održava pojedine pesme (poemu) kao umetničke tvorevine, pesnik nudi kao svoj specifikum, osnivajući ga na natruhama i ostacima formi epskog, humornog, apsurdnog, satiričnog, ironičnog, kao i u raznim oblicima oponašanja, simulakruma, da bi se sve, konačno, ispostavilo kao veoma jednostavna i jasna „priča”, poruka pojedinih pesama (poeme). Drugi nivo, onaj koji bi se mogao imenovati kao motivsko-sadržinska osnova pesama (poeme) je isprepletena tkanica od senki raznovrsnih folklornih , prirodnih, patrijarhalnih, porodičnih, seoskih, političkih, religijskih, običajnih i intimnih tema i prizora. Ritam je, pored specifičnog odnosa spram ovih raznovrsnih svetova i njihovog uplitanja, sučeljavanja, ono ključno vezivno tkivo, koje održava pojedine pesme (poemu) kao celinu.
izvod iz recenzije, Simon Grabovac
Promišljanje ravnog Banata svakko je jedan od najvećih problema naše književne današnjice. Bauk njegovog rešavanja potekao je, po svemu sudeći, još iz pera Miloša Crnjanskog, onda kada se ovaj na jednoj od stranica „Hiperborejaca” poslužio analogijom kako bi neobaveštenim Evropljanima nekako predstavio svoj zavičaj. Shvativši isuviše ozbiljno „hendikep” jednog velikog literate rođenog van Holandije, manji banatski pisci mahom su počeli sebi da postavljaju za cilj iscrtavanje fizičke i duhovne karte Banata. Međutim, pošto se njegova prava priroda krije u nebiću istorijskog haosa (prevrtljivi „trag Evrope”), njihovi opusi obično predstavljaju neuverljive mitomanske projekcije u senci večno zelenog vica o Lali.
Na svu sreću, ovu činjenicu donekle demantuje sporadična pojava dveju oprečnih ali jednako kreativnih geopoetika, ok kojih jedna postulira Banat na fonu skitačkih arhetipskih sadržina (fatamorgana, mitsko-religiozna sećanja na pradomovinu), a druga, svoje plodno ishodište nalazi u samozatajnoj privrženosti tlu, uz kritički odnos prema plemenu i tradiciji.
Pripadnost ovoj drugoj, introvertnoj skupini banatskih pesnika potvrđuje Radovan Vlahović (Novi Bečej, 1958) svojom knjigom „Moj Gospode”, na čijoj korici se nalazi neobična freska Hrista sa ašovom iz Hrama svetog Arhangela Mihaila u Kumanima. Poema koja tumači njenu misteriju počinje stihovima: Moja kuća na kraj sela/ moja duša u toj kući/… a u sobi kraj ikone/ jedan ašov sas vašara/… i s ašovom u toj kući/ u avliji/ pod zvezdama nekad noću /ja se zakopavam.
Zoltan Baba
Krenuo je pesnik naš sasvim nedaleko, ali povisoko: od svojih seoskih atara do samog Gospoda Boga. Zapodenuo dijalog, nepatetičan, okomit, upitnički, ironički čak. Kao da kaže: nije život što i polje preći ili Drinom zaveslati. Knjiga ova ima lirsko poreklo, ali je natopljena epskim duhom, unutrašnjom anegdotom, odvažnom plebejskom porukom. Oko nas, svuda, nevidljiva su prisustva, potajni pokreti, duboka magnetisanja, traganja za oblicima u bezobličnom, agregacije konkretnog u duhovnom. Ni bog, ni vera, ni bogočovek nisu predmeti, nisu čak ni motivi Vlahovićevih pesama, jer on je sa svojevrsnim, svojeglavim Bogom, Gospodom na Ti. On bi da sa njim razgovara kraj vatre za alasku čorbu, na roglju seoskog sokaka, kroz ogradu tek uzrelog vinograda. U vreme još jednog izumiranja romantičarskih opsena i opomena, naš pesnik iz Novog Miloševa se obraća ogoljenoj svakidašnjoj upitanosti, zapuštenom svetovnom ot častvu, usamljenoj silueti božjeg izaslanika, sa njegoševskim pitanjem: „Što je čovjek, a mora bit čovjek?”.
Buca Mirković