Ova knjiga objavljena je kao nagrada autoru na osnovu konkursa 8. evropskog Fejsbuk pesničkog festivala u Novom Sadu u organizaciji Banatskog kulturnog centra i Novosadskog sajma.
Što nam je, dakle, preostalo? Iskustvo o stotinu načina umiranja, nevoljkost odvajanja od svijeta u koji su nas jednom postavili, a nismo saznali u koju svrhu, možda neka mantra u koju tvrdoglavo vjerujemo i nakon svih poništavanja i ponižavanja, a koja glasi: „jaz sem človek-človek“,dokle god u meni iskri i plaminja žižak božanske svijesti. Ostao je otpor rasulu i ništavilu, programatski izražen: „NIKOLI SE NE VDAMO“. Ostao je osjećaj zibanja na murskoj ili dravskoj vodi, pod plahtama mjesečine, kao mistični povratak u zavičajnu kolijevku. Usuđujemo se reći: omotali smo oko zgloba spasonosno „uže čežnje“ kako bi rekla Kraljićeva „duhovna sestra“ Nelly Sachs, s kojom je uspostavio suptilnu korespondenciju u stihovima, a koje nam omogućuje da se još uvijek nadamo kako možemo izaći i iz najcrnjega ambisa propasti. Napisat ćemo pjesmu, u riječi ćemo opstati i preživjeti, u nekom kaligramu, crtežu-s-riječima, poput ovih Kraljićevih u knjizi, a koji su također dio literarnoga teksta i valja ih čitati kao nešifrirane poruke, osobito u slučaju iznenadna odlaska nekamo. A koji se doista i mimo naše volje može dogoditi u svakom nesigurnom trenu, kao što svjedoče sveznajući nam, premda korumpirani i lažljivi mediji.
O, da, da ne zaboravimo: i ironija je ostala, tako vrhunska, da pogađa kao stilet s dvostrukom oštricom: nemoguće ju je ne osjetiti u slici vrta zakrčena plastikom, čiji se polimeri, za razliku od ljudskih tijela, ni nakon milijun godina neće raspasti.
Božica Jelušić,
književnica