Tatjanine zjenice kao riblje oko hvataju kadrove po uglovima, na pučini, u zamagljenom taksiju, u kuhinji. Priče puni mnoštvom slika. Scene nam postavlja filmski. Dok Vuk leži na prljavom podu prema njemu nadiru mravi što nose komade hrane daleko veće od sopstvenog tijela. Spomenutim načinom su predstavljeni susreti sa nepoznatim i mračnim likovima, pri čekanju taksija i autobusa. Likovi se dovode u ovu ili onu vezu, da bi opet na kraju zaključak i poentu ostavljala nama. Sitni detalji bljesnu u priči kako bi je učinili zanimljivijom ili će Tatjani ti detalji zatrebati u toku radnje, prilikom zapleta ili kraja. Većina njenih stilskih figura su neobični epiteti i poređenja, ali su vrlo dobro upriličene i hiperbole, simboli, personifikacije, epitafi…
U svojoj drugoj zbirci pripovjedaka Tatjana Crnjanski priča iskreno i otvoreno. Čini to dobrom filozofskom konstrukcijom, porukama i željama. Stil i lirski izrazi se otvaraju pred njom, pri čemu se tek očekuje nadolazeći fond i njegovo permanentno obogaćivanje.
Izvod iz recenzije
Borislav Janković – Boro