Tatjanine priče su tople, meke, zavodljive, sa stalnom potrebom autorke da sublimira jezik i na jedan vispren narativni način iskaže sve ono što godi dobroj priči. Tako nam ona nudi niz junaka koji su njeni prijatelji iz stvarnog života, ali i prijatelji njene duše koja se kroz njih u ovim pričama na najbolji način iskazuje. Tatjana Vujić je, takođe, i portretista koji impresionistički nijansira svoje junake i boji ih emocijom topline, ljubavi, empatije i razumevanja, ali i smislenom filozofijom života koji nam svakoga dana izmiče i curi kao pesak kroz prste kojima mi, večno zaljubljeni u njega, želimo da ga zadržimo i sačuvamo kao dragocenost za večnost.
Radovan Vlahović
Knjiga Tatjane Vujić zbirka je autobiografskih tekstova: portreta, anegdota i priča, koje autorica piše u svojim, kako kaže u uvodnom eseju, “zrelim godinama”. Veliki je vremenski raspon koji ovi zapisi obuhvaćaju: od uspomena na djetinjstvo i odrastanje, preko doživljaja iz školskih klupa i studentskih dana, majčinstva, pa do traumatskih ratnih devedesetih i nedavnih, ovdašnjih neobičnih (“poslovnih”) susreta i događaja. Zemljopisno gledano, Tatjana Vujić svojom biografijom, pa tako i ovom knjigom povezuje dvije naizgled daleke regije: zavičajni Banat i Istru, gdje je odavno našla svoj dom.
Neven Ušumović