– Ideš li ikako tamo, u to svoje mjesto? Kome je pripalo u toj podjeli posle rata? Kad te toliko muči nostalgija, trebalo bi ići češće.
– Pripalo je federaciji, Muslimanima. Ali nemam ja problem da odem tamo, osim finansijskih i slobodnog vremena, jer nisam bio vojnički angažovan, ali već se to dobro sleglo i smirilo. Bio sam samo jednom, na kratko. Baš zato što volim toliko svoj zavičaj, želim da ga pamtim onako starog, lijepog, mirnog i punog sreće i jarana. Ne bih sada da kvarim te mile uspomene novim izgledom prilagođenim sadašnjim sastavom, novim licima, nekim drugačijim navikama, mjestima za izlazak i naviknutom drugarskom zezanju bez ljutnje. A ovdje u Vojvodini volim Frušku goru, tamburaše, stare okićene fijakere sa sjajnim i silnim čilašima, riblju čorbu i paprikaš, moćne i velike silose, stari, štrkljasti i nakrivljeni đeram, štrudlu sa makom, ljutu kobasicu, bučne i vesele seoske slave i vašare, male i isturene čarde pune davnašnjih predmeta jedinstvenog izgleda i domaćih specijaliteta i ovaj interesantni, starinski, otegnuti lalinski divan.
(odlomak)
Roman Gorana Blagojevića „Zemo” pisan je rečima od mirisa, koje damaraju i prlje – rečima nalik svicima pepeljastih krila i stajaćeg mirisa. Onog koji se čuva pod ključem u vojničkom sanduku, a ključarka mu baba ili strina, starica, strpljiva i otrebljena od lične alavosti, naklonjena novim izdancima svoje loze.
Blagojević zida vreme temeljnim kamenom od svile da ne povredi ni pauka u njemu – da kad škrgutne zid, barut pod rogom ne uzavri i ne probudi se stršljen u kratežu.
Ma kako ova knjiga bude prihvaćena, spreman sam posvedočiti da do sada nije ovolika ljudskost koričena. Ona treba da bude Čitanka iz koje će novi đaci moći učiti kako se zajednička kuća zida.
Slobodan Ristović, književnik